Nakon pet i pol godina
vožnje u žutom 007 Spačeku, došlo je vrijeme za promjenu. Sve je krenulo
izradom troškovnika sa dijelovima i potrebnim radovima (limarija, farbanje i
mehanika) na Bondu. Nakon dugog i
opsežnog planiranja, uzimanja u obzir svih mogući varijanti odlučio sam
restaurirati svog ljubimca. No, sudbina je imala drugačije planove…. I tako to
krene. U dogovoru sa mojom prijateljem Mišom, utopim ja njemu Bonda (za sitne
pare), a on meni za …. ma nije bitno koliko utopi jednog Charlestona iz '76. Pa
di ćeš bolje?!? Uh, to je godina za koju
sam iz mnogih razloga jako sentimentalno vezan. Ah, ti osjećaji...
Plan je
bio slijedeći: napraviti nekoliko dorada i sitnih popravaka, kupiti nešto novih
dijelova i alata, a nakon toga – vozi Miško !
Hm, kad bi uvijek sve išlo po planu, život bi bio dosadan, zar ne? Odabir restauratora nije dugo trajao. Pa zna se
- kod Keže u Sloveniju. Dogovaramo se tako Keža i ja kad ćemo raditi
Spačeka, no i tu sudbina svoje prste uvalja i neće nego po svome. Napokon 3.12.2016.
Spaček je osvanuo u Slovenskim Konjicama.
Nije
trebalo Keži (a onda ni meni) dugo da shvati kako je auto u puno lošijem stanju
kad je riječ o limariji nego što smo mislili. Auuuuu, ajde sad radi „rebalans
proračuna“, da vidim di sam i mogu li to financijski izdržati. Nakon što smo i
taj dio definirali, krenuli su radovi. Podovi, pragovi, „A“ i „C“ stupovi,
podnica prtljažnika, prednji i stražnji bokovi…. da ne nabrajam baš sve, pa
sređivanje šasije i tek onda je na red došla mehanika. Ovjes, kočnice, ležajevi
i za kraj malo oko motora. Jedino je mjenjač (i da, krov) ostao netaknut.
Puno je
vremena, znanja, volje i entuzijazma i nešto svojih dijelova Keža uložio u tog
Spačeka, tako da me je kad sam mu spomenuo – njuškalo, u nevjerici pogledao i
rekao otprilike ovako: „a nemoj ga sad prodavati, pa znaš koliko sam ga
temeljito radio i na njega dijelova sa svoje „zaloge“ stavio….! Ma naravno da
neću, to bi bila samo fora, vic !
Nakon
kratkog druženja sa Kežom i Sintijom, a znamo da sve što je lijepo kratko
traje, zaputih se nazad u Rijeku. Sve bez stajanja i gašenja Spaček je ponosno
ušao u svoju garažu na Hreljinu. Osjećaj ponosa i sreće ispunio me kao kad se
rodila moja nasljednica. Emocije su opet proradile, sjetih se nekih meni bliskih
i dragih ljudi, kojih više nema kraj mene, a Spačeka su vozili… Hvala Vam gdje
god da jeste, Vi ste „krivi“ što sam ušao u 2CV svijet. Bilo me strah, al sad
više ne izlazim van.
Jer kako kaže stara izreka iskusnih spačekista: „Spaček
je kao Bordel, strah te u njega ući, ali kad jednom uđeš, ne želiš više izaći
!“
Nema komentara:
Objavi komentar